Iznimno nam je drago da smo početkom ove godine putem javnog natječaja ponovno odabrani kao najbolje riješenje koje se nudi na tržištu. Ovaj puta riječ je o natječaju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje putem kojeg je WebZNR aplikacija odabrana kao najkvalitetnije riješenje za velike sustave kao što je to HZMO.

Nadamo se uspješnoj suradnji na obostrano zadovoljstvo. Nešto više o Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje pročitajte u nastavku teksta:

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje utemeljen je i započeo je svoje djelovanje prije devedeset i sedam godina kao Središnji ured za osiguranje radnika, osnovan Zakonom o osiguranju radnika 14. svibnja 1922. Njegov prvi ravnatelj bio je Vilim Bukšeg, tada istaknuta osoba hrvatske socijalne politike.
Središnji ured bio je nositelj socijalnog osiguranja radnika za čitavu tadašnju državu, a na području Hrvatske godine 1922. obuhvaćao je 137 404 osiguranika. Iako se opće mirovinsko osiguranje prema Zakonu o osiguranju radnika počelo provoditi tek od 1937., kada je između tadašnjih socijalnih partnera postignut sporazum o njegovom financiranju, Središnji ured već tada je imao rentni (mirovinski) odjel, u kojemu se odlučivalo o mirovinama ostvarenim zbog nesreće na poslu i profesionalne bolesti i o mirovinama preuzetim na temelju sukcesije bivše Austro-Ugarske monarhije. Središnji ured za osiguranje radnika tada je bio organiziran na načelu samouprave, u skladu s načelima proklamiranim u tada novoosnovanoj Međunarodnoj organizaciji rada, a njime su zajednički upravljali predstavnici osiguranika, poslodavaca i države, koja je u Središnjem uredu imala svojeg povjerenika.
Od tada, pa do danas, nositelji mirovinskog (tada socijalnog) osiguranja mijenjali su nazive i unutarnju organizaciju, ali uvijek s istom svrhom, provoditi osiguranje radnika  i voditi brigu o osiguranicima i korisnicima davanja.
Središnji ured izdavao je mjesečnu socijalno-političku reviju Radnička zaštita, koja je izlazila još 1919. (sve do 1941.), čiji je urednik već tada bio poznati stručnjak za socijalno osiguranje dr. Božidar Adžija, kasnije načelnik rentnog odjela Središnjeg ureda.  U Radničkoj zaštiti objavljivani su članci, propisi, okružnice i druge informacije iz svih grana socijalnog osiguranja (zdravstveno i mirovinsko osiguranje, osiguranje za slučaj nesreće na poslu i profesionalne bolesti, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i obiteljski dodaci) i često su vođene stručne rasprave i polemike o pojedinim temama iz pojedine grane i njezine provedbe. Osim toga, objavljivani su i prikazi pojedinih grana socijalnog osiguranja u drugim državama te događanja na međunarodnom planu, a osobito zbivanja u sklopu Međunarodne organizacije rada. Osim Radničke zaštite, Središnji ured za osiguranje radnika izdavao je povremeno druge publikacije i priručnike radi održavanja kvalitete rada i prakse svojih namještenika u provedbi osiguranja. Od tih publikacija ističe se komentar Zakona o osiguranju radnika, koji je izdan tri godine nakon donošenja toga Zakona. Od tada pa do danas, među zaposlenima u mirovinskom osiguranju ostala je tradicija objavljivanja članaka, priručnika, zbirki i komentara namijenjenih provedbi toga osiguranja.
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i danas je smješten u zgradi u kojoj je bilo sjedište Središnjeg ureda za osiguranje radnika i koja je radi toga i sagrađena, tako da je i danas u funkciji koja joj je prvobitno namijenjena: provedbi osiguranja zaposlenih.
Odluka o gradnji nove zgrade Središnjeg ureda donesena je na sjednici njegovoga ravnateljstva  30. kolovoza 1922., na zemljištu koje je ustupilo gradsko poglavarstvo, po cijeni od tadašnjih 100 dinara po metru četvornom, između hotela Esplanade i Botaničkog vrta, u tzv. Lenucijevoj potkovi. Središnji ured za osiguranje radnika nalazio se prije toga u zgradama na Starčevićevom trgu i Preradovićevoj ulici, koje su već nakon I. svjetskog rata bile premalene, pa je još 1920. inicirana gradnja nove zgrade, što je osobito postalo aktualnim od 1922., od kada je Središnji ured određen za nositelja socijalnog osiguranja radnika za čitavu tadašnju jugoslavensku monarhiju. Prije toga, ovo zemljište služilo je Zagrepčanima za rekreaciju: ljeti kao tenisko igralište, a zimi za klizanje na ledu.
Na natječaj za idejni projekt zgrade pristigao je 31 rad, a ocjenjivački sud pod predsjedanjem tadašnjeg predsjednika Središnjeg ureda R. Rilepića prihvatio je u uži izbor projekte arh. R. Lubynskog iz Zagreba, ing. Jenka i ing. Lovrenčića iz Ljubljane i arh. Kregara i Šubića iz Ljubljane. Potom je između tih radova izabran, kao najbolji, rad arh. Lubynskog. Zgrada je izgrađena na prostoru od 2.679 m2, tako da su donji katovi bili namijenjeni za primanje osiguranika i za Okružni ured za osiguranje radnika za područje Zagreba, a na gornjim je katovima bio smješten Središnji ured. U podrumu su bile prostorije za fizikalnu terapiju, s javnim bazenom za rekreaciju građana.
U veljači 1931. Središnji ured posjetio je Albert Thomas, tadašnji generalni direktor Međunarodnog ureda za rad iz Ženeve. Tom je prigodom  zabilježena njegova izjava da je zadovoljan razvojem i napretkom institucija socijalnog osiguranja, među kojima je već tada Središnji ured za osiguranje radnika zauzimao posebno mjesto, s obzirom na brojčani obuhvat osiguranika i rizike koje je osiguravao.
Središnji ured obavljao je poslove provedbe osiguranja radnika uz stalan porast osiguranika, čiji je broj 1940. dosegao 246 757 osoba na području Hrvatske.
Za vrijeme II. svjetskog rata, Središnji ured u travnju 1941. mijenja ime i postaje Središnjicom osiguranja radnika (s podružnicama), a njegovo glasilo mijenja ime u Hrvatsko socijalno osiguranje koje od 1942. do 1945. izlazi pod imenom Hrvatsko družtvovno osiguranje. U tim godinama dolazi i do pada broja osiguranika (1943.g. 182 333 osobe) te ostvarivanja prvih mirovina prema Zakonu o osiguranju radnika. Pri tome valja napomenuti da je kasnijim propisima o mirovinskom osiguranju prošireno računanje staža osiguranja navršenih od 1922. do 1937. radi ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja. Time je i obvezno mirovinsko osiguranje, ustanovljeno Zakonom o osiguranju radnika 1922., dobilo svoj puni smisao i svrhu.
Nakon završetka II. svjetskog rata došlo je do spajanja svih zatečenih nositelja tadašnjeg socijalnog osiguranja, bez obzira na granu osiguranja i obuhvat osoba za koje se osiguranje provodilo. Umjesto Središnjice za osiguranje radnika, osnovan je Središnji zavod za socijalno osiguranje sa sjedištem u Zagrebu, a zatečeni zaposleni u Središnjem uredu nastavili su raditi svoj posao. Takva organizacija, u kojoj je mirovinsko osiguranje tretirano kao dio jedinstvenog socijalnog osiguranja, ostala je sve do 1971. kada se organiziranjem samoupravnih interesnih zajednica mirovinsko osiguranje odvojilo od zdravstvenog, a osiguranje za slučaj nesreće na poslu i profesionalne bolesti razdvojilo te postalo dijelom zdravstvenog i dijelom mirovinskog osiguranja.
Od 1945. do 1990. bilo je nekoliko promjena u organizaciji mirovinskog osiguranja  (od 1952: Republički zavod za socijalno osiguranje, od 1972: samoupravne interesne zajednice, a od 1990: fondovi mirovinskog i invalidskog osiguranja), ali je svima bilo zajedničko: glavni nositelj toga osiguranja nalazio se u zgradi bivšeg Središnjeg ureda za osiguranje radnika , a zatečeni zaposlenici, od kojih su posljednji otišli u mirovinu sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u značajnom su broju započeli svoju karijeru u Središnjem uredu. Od 1945. počelo je izlaziti mjesečno, revijalno glasilo Socijalno osiguranje, koje je s prekidom između 1950. i 1952. izlazilo do 1971. i predstavljalo značajan izvor podataka o mirovinskom osiguranju i  njegovoj provedbi.
U tome vremenu, najznačajniji stručnjak bio je Zlatko Cota, pomoćnik direktora Republičkog zavoda za socijalno osiguranje koji je, kao autor većeg broja zbirki propisa i priručnika za provedbu mirovinskog osiguranja, jednako kao i Božidar Adžija prije njega, ostavio neizbrisiv trag u tome osiguranju i njegovoj provedbi.
Počevši od 1972. pa do 1990. mirovinsko se osiguranje provodilo u samoupravnoj interesnoj zajednici, osnovanoj za područje čitave Hrvatske, na temelju posebnog zakona, kojim je tadašnja Hrvatska uredila i izvorno mirovinsko osiguranje, u skladu s tadašnjim ustavnim amandmanima.
Za informiranje javnosti i članova tijela upravljanja, od 1974. pokrenut je bilten Solidarnost, koji je također izlazio mjesečno i sadržavao je službene informacije te kroniku tijela upravljanja i stručne članke.
Valja napomenuti i to da su sedamdesete i osamdesete godine u mirovinskom osiguranju bile karakteristične po rastu i razvijanju provedbe međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, kojima su u najvećoj mjeri bili obuhvaćeni i zaštićeni naši radnici u inozemstvu (ukupno sklopljenih 17 ugovora), te da su tada uspostavljeni i izravni odnosi s nositeljima mirovinskog osiguranja Austrije i SR Njemačke, u kojima je obuhvaćeno 80% radnika iz Hrvatske na radu u drugim državama.
U vremenu od 1945. u Hrvatskoj je stalno rastao broj osiguranika, tako da ih je 1946. bilo 221 040, 1950. – 593 102, 1955. – 680 212, 1960.-912 290, a 1965. – 1 079 111. Godine 1965. obvezno mirovinsko osiguranje prošireno je i na obrtnike, ugostitelje i prijevoznike, a od 1980.  i na individualne poljoprivrednike, te je tim osiguranjem obuhvaćeno gotovo čitavo radnoaktivno stanovništvo Hrvatske. Te su godine zabilježena ukupno 1 774 653 osiguranika, a najveći je broj dosegnut 1988., kada ih je bilo ukupno 1 982 830.
Usporedno s rastom osiguranika, u Hrvatskoj je rastao i broj korisnika mirovina, kojih je 1950. bilo svega 66 771, a 1955. gotovo dvostruko više, godine 1965. bila su 251 304 korisnika mirovina, deset godina kasnije 377 565 korisnika, a 1985. godine 507 551 korisnik mirovine. Godine 1990. u mirovinskom osiguranju radnika bio je 1 682 971 osiguranik, a korisnika mirovine 594 339. Od tada su se počeli gomilati i problemi u financiranju mirovinskog osiguranja.
Osamostaljenjem hrvatske države i hrvatsko mirovinsko osiguranje dobiva novi oblik, zadaće i izazove. Ukidanjem samoupravnih interesnih zajednica, neprimjerenih novom ustavnom uređenju, nositeljima mirovinskog osiguranja postaju javni fondovi, od kojih samo Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske ima vlastitu stručnu službu, koja obavlja poslove i za druga dva mirovinska fonda (obrtnički i poljoprivredni). Tu je službu naslijedio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.
Razdoblje nakon 1990. karakteristično je po velikoj dinamici događanja u mirovinskom osiguranju, kao uostalom i u čitavoj hrvatskoj državi. Prije svega, trebalo je odmah u početku osigurati normativnu osnovu funkcioniranja i provedbe osiguranja u novostvorenoj državi, sukcesijom zakonodavstva i međunarodne regulative bivše federalne države. Nadalje, rat je ostavio svoje tragove i u provedbi mirovinskog osiguranja, onemogućenog na tada okupiranim područjima te u potrebi uređivanja zakonodavstvom statusa osoba pogođenih ratom (branitelji, prognanici). Istodobno, tih godina iniciran je i rad na mirovinskoj reformi, čija je prva faza započela 1998. donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju i njegovom provedbom od 1999. Tim je Zakonom osnovan i današnji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, preteče kojeg su bili Središnji ured za osiguranje radnika i ostali nositelji mirovinskog osiguranja koji su se u međuvremenu organizirali i provodili to osiguranje.

Cjelovita mirovinska reforma s provedbom počela je 1. siječnja 2019. i obuhvatila je šest zakona: Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, Zakon o obveznim mirovinskim fondovima, Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima i Zakon o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.

Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava u suradnji s Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Središnjim registrom osiguranika (REGOS) provelo je cjelovitu mirovinsku reformu zbog nužnosti prilagodbe dinamici promjena na tržištu rada, gospodarskim prilikama i demografskim trendovima. 
Sadašnji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje javna je ustanova sa sjedištem (Središnja služba), kao i njegovi prednici, u zgradi bivšeg Središnjeg ureda u Zagrebu, u Ulici A. Mihanovića 3, a područne službe i područni uredi u sjedištima županija te ispostave u većim mjestima (ukupno pet područnih službi, 14 područnih ureda i 92 ispostave).
 

NOSITELJI MIROVINSKOG OSIGURANJA U HRVATSKOJ

1922. – 2006.

Izvor: mrms.hr